TKO JE TO PIJAN KO SVINJA, A TKO JE SAMO MALO VESEL?

Slavonsko pitoreskno selo, meni najljepše i najdraže, krajem sedamdesetih, živi za tadašnje prilike dinamičan život. Većina mještana bavi se poljoprivredom, selo ima četiri čorde krava (oko 300 grla) koje nakon pokošene otave pa sve do dana Svetog Luke odlaze na pašu a svaka obitelj ima obavezu dati čobana jedanput tjedno.

Nedavno otvorena nova osnovna škola broji oko 1300 učenika, od kojih je najviše iz ovog gore spomenutog, meni najdražeg sela, pa nije bilo problem naći dovoljan broj čobana za čuvati toliku stoku, to je bila obaveza ali i vrsta druženja. Posebno zadovoljstvo bio je zadnji dan odlaska stoke na ispašu, blagdan Svetog Luke. Toga dana sa čordama su išli svi čobani koji su to ljeto radili taj tada važan posao. Jesen je već dobrano stigla i priroda se spremala za zimu, stigle su i prve gljive plavnjače. Toga dana na livadi se naloži velika vatra, a kada nastane dobra žera, uz vatru se postavi kopun na ražnju, u manju žeru, gotvo pepel, stave se krumpiri u ljuski, a na nekakav priručni lim ili staru tepsiju, netom ubrane i posoljene gljive plavnjače. Bila je to prava gozba u prirodi, gozba čije se mirise i okuse danas nigdje ne može osjetiti.

Moje selo imalo je tada i dosta obrtnika. Bilo je tu mesara, limara, stolara, zidara, klobučara, soboslikara. Obrtnici su tada imali i određeni društveni status, neki su vodili nogometne klubove, neki su svirali u logalnoj limenoj glazbi, neki u folkloru, gotovo svi su bili aktivni sudionici društva i izvan svojih poslovnih obaveza.

Živjeli su u to vrijeme u tom divnom selu i glavna dva lika ove priče. Majstor Dragan vrsni lokalni mesar i majstor Ruda tada klobučar (proizvođač šešira-klobuka koji su tada bili obavezno pokrivalo slavonskih glava).

Majstor Dragan bio je dugo godina predsjednik lokalnog športskog društva u kojem se tada uz nogomet igrao i rukomet, odbojka, šah, kuglalo se, već tada je vozio kamiončić marke mercedes koji mu je služio u obrtu ali nedjeljom je, lokalnim prašnjavim makadamskim cestama, vozio nogometaše na gostovanja kod drugih klubova. Oni su sjedili na klupama unešenim pod ceradu, nagurani kao sardine, jer  se uvijek tu naguralo i više vatrenih navijača koji nisu htjeli propustiti navijati za svoje i u gostima, a drugog prijevoza nije bilo. Na povratku sa gostovanja, ako se  se „kući voze bodovi“, od ulaza u selo, majstor Dragan je usporio vožnju, stisnuo sirenu, pjesma ispod cerade  nadjačala je brujanje motora kamiona i lupanje kotača na neravnom makadamu, a ukoliko je rezultat bio nepovoljan, kamion je ubrzao od ulazne table, čuo se samo motor i lupanje ovjesa, nije se čula sirena i mi smo znali da smo ovaj puta doživjeli poraz.

Čika Dragan je u svom obrtničkom vijeku obučio generacije vrsnih mesara kojima je nesebično prenio svoje ogromno stručno znanje. Na klupskim proslavama i svečanostima sladili smo se njegovom čuvenom tirolskom salamom koju je samo on znao proizvesti. Poslije „velikih pobjeda“ i u posebno svečanim prilikama častio nas je „kraljem slavonske delicije“ kulinom, kojega je on radio sa puno ljubavi i poštovanja, pažljivo birajući meso i lagano dozirajući mirodije. Imao sam čast da to svoje znanje prenese i meni ali prenosio ga je i svakom tko god je htio učiti. Čika Dragan bio je zaista veliki čovjek i veliki prijatelj.

Majstor Ruda tada je bio klobučar, čiji su šeširi pokrivali tada mnoge manje i veće glave, uže i šire okolice. Imao je čika Ruda burnu prošlost u kojoj je bio i rukovoditelj u zadruzi, no sustav ga je odbacio i optužio, da bi taj isti sustav zaštitio „velike“, napakovaše čika Rudi. No nije se dao, Rudi su mogli oduzeti sve ali njegov dobri duh nikada i nikako. Čika Ruda imao je kvocijent inteligencije, siguran sam, daleko veći od 140. No i znanost nije dokučila  zašto visoki kvocijent inteligencije ne jamči uspjeh u društvu, dokazano je jedino da djeca sa visokim kvocijentom inteligencije su uspješna u osnovnoj školi, pa vi ocijenite što nakon toga utječe na uspjeh. Da li se sustav boji inteligentnih??? No čika Rudi  nije smetalo da se svojim životnim iskustvom, snalazi i doskoči svakoj novoj situaciji. Nikada se nije ponašao stereotipno. Omiljen u svakom veselom društvu, često je znao spontano zasvirati harmoniku koja mu je uvijek bila na dohvat ruke, i zapjevati sjetne pjesme. Majstor Ruda bio je genijalac.

Prva susjeda čika Rude bila je Tonka, udovica koja je živjela sama i u svojoj dokonosti, po cijele dane bila je na prozoru i pratila zbivanja na ulici. Cijenila je ona majstora Rudu, bez obzira na njegov društveni status, često mu davala savijete.

I tako jednoga dana, nađoše se pajdaši, majstor Dragan i majstor Ruda u veselom društvu, pio se rizling, a nije nedostajalo ni graševine. Bilo je tu i soda vode. Bilo je zabavno, prepričavali su se doživljaji i dugo, dugo u noć pilo se i veselilo. Ruda je harmonikom  držao atmosferu. Duboko u noći, pred samo jutro, raziđe se veselo društvo, svatko na svoju stranu. Čika Ruda „uhvati pravac“, tiho zapjeva sam za sebe, i stiže nadomak kuće. Na prozoru susjedne kuće ugleda gospođu Tonku, i zatetura, potepe se i posrne, gotovo upadne. Gospođa Tonka sa prozora prozbori glasno:

„Što si se toliko napio Ruda??“

„Nisam se jako napio, bio sam u društvu sa majstor Draganom“, pokušava se opravdati čika Ruda.

„Napio si se ko svinja, a majstor Dragan je samo malo vesel,“ zaključi gospođa Tonka.

Tako je to bilo u neka davna stara vremena. Da li se išta promjenilo? Tko je to danas „pijan ko svinja“, a tko to ima ekskluzivno pravo biti „malo vesel?“ Tko danas umjesto gospođe Tonke  određuje granicu tko je to „pijan ko svinja“ a tko je , tek „malo vesel“?