PRIHVATNO-TRANZITNI CENTAR ZA BLOKIRANE I NEZAPOSLENE

U sjeni postizbornih pregovora, trke za potpise podrške novoizabranih saborskih zastupnika, val izbjeglica i migranata nije više prva vijest u Hrvatskoj. Dobro organizirani Zimski prihvatno-tranzitni centar u Slavonskom Brodu, sa grijanim prostorima, dovoljnog kapaciteta, omogućuje civiliziranu i ljudsku registraciju migranta, okrijepu i nastavak njihovog puta prema europskim zemljama koje su im krajnji cilj. Ljude u izbjeglištvo uvijek natjera nekakva nesreća, bila ona globalna ili lokalna, ekonomska ili politička. Prvi migranti prešli su hrvatsku granicu polovicom rujna i nakon prvotnog nesnalaženja, gužvi, naguravanja, prelaska granice preko njiva, voćnjaka i vinograda, institucije su se vrlo brzo organizirale i uredile prihvatni centar u Opatovcu kroz kojega je prošlo oko 300.000 ljudi. Dolaskom lošijeg vremena, kiše i hladnoće, uvidjelo se da ovaj centar neće biti adekvatan da na humani i civilizirani način prihvati i transferira toliku rijeku nesretnih ljudi, pa je odlučeno da se izgradi Zimski prihvatno-tranzitni centar u Slavonskom Brodu koji je zaista impozantan i kroz njega je do danas „protekla rijeka“ od 70.000 migranata. Ukupno je dakle kroz Hrvatsku prošlo 370.000 izbjeglica u protekla dva mjeseca. Da su svi transferirani vlakovima od po deset vagona to bi bilo 370 vlakova. Hrvatska je u ovoj operaciji zaista pokazala humano ljudsko lice. Žitelji Hrvatskog Podunavlja koji su se prvi susreli sa očajnim ljudima, prihvatili su ih širokog srca jer su i sami u nedalekoj prošlosti  bili prognanici, pružali su im sve što su imali, hranu, napitke, voće, odjeću. Lokalna samouprava prva se organizirala i primila na sebe „prvi udar“ a i državne institucije vrlo brzo su se snašle i sada sve funkcionira rutinski. Hrvatska nije podizala žičane ograde, nije koristila silu, nije izvela vojsku na granicu, iako je najmlađa  članica EU, ne ponaša se kao neke „starije“ članice. Reklo bi se da je postupak vrijedan svake hvale.
Ipozantne brojke od 370.000 migranata, 370 vlakova nesretnih ljudi izazivaju empatiju svakog koji humano i kršćanski razmišlja o tuđoj nesreći. No u našoj zemlji, u sjeni ovog izbjegličkog vala, u sjeni blještave predizborne kampanje za koju je potrošen ne baš zanemariv novac, u sjeni izbornog dana koji nas je koštao preko 40.000.000 kuna (izborna povjerenstva, birački odbori, listići, kutije…), u sjeni post izbornog nadmudrivanja tko će biti mandatar, tko će sastaviti novu vladu, tko će kome prebjeći, koliko će to koštati, živi 330.000 blokiranih građana Republike Hrvatske i 270.000 nezaposlenih Hrvatica i Hrvata i građana Republike Hrvatske. Kada se zbroje ova dva broja dobije se cifra od 600.000 nesretnika.
600.000 blokiranih ili nezaposlenih hrvatskih građana ako se ukrca u vlakove od po 10 vagona čini 600 kompozicija. Ako je trebalo dva mjeseca da se preveze  370 vlakova migranata, da bi se nekamo transferiralo ovih 600.000 očajnih hrvatskih građana, uz ovako dobru organizaciju, kakova je na programu migranata, trebalo bi najmanje četiri mjeseca.

Rijeka izbjeglica iz Sirije, Afganistana i drugih zemalja zaista je tragična i nepregledna, ne vidi joj se kraja, neizvjesnost u koju ti ljudi odlaze i neizvjesnost koju donose u svoja krajnja odredišta, nepredvidljiva je. Istovremeno u Hrvatskoj, tiho i gotovo neprimjećeno živi, dvostruko šira, ili dvostruko duža, ovisno kako pogledate, rijeka od 600.000 blokiranih ili nezaposlenih njenih građana kojima je Hrvatska matična i jedina Domovina. U ovu impozantnu brojku nisu  uračunati članovi njihovih obitelji, a zamislite do koje brojke sa njima raste ova rijeka?

I gle čuda, nikoga od ovih 600.000 nesretnika nitko ne dočekuje sa košarom jabuka, osvježavajućim napitkom, odjećom, toplim smještajem. Državni organi ne pokazuju ni malo empatije,predlažu OSOBNI STEČAJ, valjda da uhljebe dvijesto, tristo stečajnih upravitelja. Naprotiv, oni svakoga dana sa strahom dočekuju poštara koji im neće donijeti nikakvo toplo pismo, čestitku, nadu. Boje se poštara jer će sigurno donijeti neku „kovertu“ za potpisati, donijet će ovrhu, opomenu, poziv na sud, riješenje o deložaciji, poziv za popis pokretne imovine.

Zima je na pragu, kako će se grijati jer su im blokirani svi računi, automatski po OIBu, a ako imaju zaštićeni račun i minimalnu plaću, što je gotovo pravilo, ostaje im 1.700,00 kuna. Što mogo sa tim iznosom, mogu li kupiti hranu, školovati djecu, kupiti ogrijev ili platiti grijanje?

Blokirani obrtnici nemaju pravo niti na zaštićeni račun, oni nemaju pravo niti popiti čaj. Jedina zemlja u Europi koja obrtnicima blokira i poslovni i osobni račun automatski. Nisu svi obrtnici došli u blokadu zato što su nesposobni ili što su trošili iznad svojih mogućnosti. U bezizlaznoj su situaciji zato što je gospodarstvo potpuno urušeno i mali obrti jednostavno nemaju za koga raditi jer tržišta nema.

Budući da bi se u dogledno vrijeme trebala formirati nova Vlada, bila ona lijeva ili desna, manjinska ili većinska, ne bi bilo loše da u svoj program stavi i i izgradi TRANZITNI CENTAR ZA BLOKIRANE I NEZAPOSLENE HRVATSKE GRAĐANE. Centar bi trebao svakako biti tranzitni jer ne postoji poljana u Hrvatskoj na kojoj bi se postavilo dovoljno šatora za trajniji boravak 600.000 ljudi a da povedu i svoje obitelji bilo bi i 1.000.000 očajnika. Da se kojim slučajem nađe i poljana, recimo plodna slavonska ravnica, kamp bi trebalo ograditi a koliko bi za to trebalo bodljikave žice.

Bolje je dakle da kamp bude tranzitni jer to će ovim nesretnicima pružiti nadu da će ih negdje transferirati. Nebi bio problem pozivanja ovih ljudi u ovakav kamp jer oni su već locirani na „stupovima srama“ Porezne uprave, crnim listama bjelosvjetskih banaka, spiskovima Hrvatskog zavoda za zapošljavanje.

Ovih 600.000 u svakom slučaju nisu niti kriminalci a nisu niti nesposobni. U ovoj impozantnoj brojci puno je vrijednih i sposobnih ruku, obrazovanih mladih mozgova, vještih obrtnika, visokoobrazovanih ljudi, ali nisu imali sreće da se zaposle u nekoj državnoj instituciji, općini, županiji, nekom od javnih poduzeće. Možda bi nekoj europskoj zemlji dobro došli, jer bi znala iskoristiti u svom gospodarstvu njihove kvalitete, a njihov rad će to gospodarstvo pošteno platiti.

U kamp ne trebaju dolaziti volonteri, neka dođu uhljebi koji nemaju ovakvih problema i neka pričaju kako su uspjeli, kako to da je njih život pomazio, da vide pogled očajnika koji su ih hranili dok su to mogli.

I na kraju, neka institucije organiziraju tih 600 vlakova od po 10 vagona i transferiraju ove ljude, da sami pojedinačno, u tišini nebi morali tražiti kartu za Njemčku, Irsku ili neku drugu destinaciju koja će im vratiti osmjeh na lice. Zemlja nakon toga više neće imati blokiranih i nezaposlenih građana i moći će bez balasta napredovati krupnim koracima.